PROČITAJTE KAKO JE OZNA PRETVARALA SRBE U CRNOGORCE!
Potresna ispovest o komunističkoj torturi
Kako je Ozna prevodila/pretvarala Srbe u Crnogorce, odmah nakon završetka Drugog svetskog rata u svojoj knjizi „Prisjećanja i zapisi“ opisala je čuvena beogradska lekarka i profesorka na tamošnjem Medicinskom fakultetu, dr Desanka Kosanović-Ćetković.
"ZVER SATERANA U ĆOŠAK JE NAJOPASNIJA" Zakleli su se da će SLOBODU braniti i zubima i noktima, neprijatelj je IPAK bio JAČI (VIDEO)
ZAUZELI NEPRIJATELJSKI LOGOR I KOMADANTA PA PORAZILI VELIKU SILU! Dobra taktika male vojske sahranila je svaki otpor protivnika (VIDEO)
SLOM "HRIŠĆANSKOG ŠTITA" Bitka prekretnica koja je odlučila sudbinu Evrope: Neprijatelju je otvoren put ka Pešti i Beču (VIDEO)
U svojoj knjizi ona je opisala kako je njen otac Nikola Ćetković, posle Drugog svjetskog rata, od strane Ozne primoravan da se piše kao Crnogorac.
- Već 1945. godine počela je zamjena ličnih karata u Beogradu, a na osnovu ranije podijeljenih formulara, u kojima je svako, pored ostalog, trebalo da navede svoju nacionalnost. Upravo tada nastaju veliki problemi u mojoj porodici.
Stariji brat i ja smo bili komunisti, učesnici NOB logoraši. Bilo nam je jasno da mi kao članovi KPJ možemo biti samo Crnogorci. Tako smo se i izjasnili u formularima i bez problema brzo dobili lične karte u Ozninom odjeljenju u Čika Ljubinoj ulici.
Poslije nekoliko dana, na isto mjesto došao je i naš otac Nikola Ćetković, star 62 godine i umjesto lične karte dobio – 15 dana zatvora! Naime, on se izjasnio da je Srbin i nadležni oficir mu nije dao ličnu kartu, jer on ne može biti Srbin, nego Crnogorac rođen u Podgorici. Otac nije htio da odstupi od svoje izjave, tvrdio je da je od djetinjstva znao da je Srbin, da je zato decembra 1915. krenuo preko Albanije do Krfa i dalje.
Moj otac je 1909. godine u Beču završno studije i mogao je mirno da sačeka austrijsku okupaciju Crne Gore i da, kao njihov student i poliglota, dobije visoko zvanje, kao i ličnu sigurnost, ali on je, kao patriota i Srbin, krenuo sa srpskom vojskom i njenom sudbinom.
Govorio je oficiru Ozne da se otac srpske dinastije Nemanja rodio kao i on – u Podgorici, u Ribnici na Zeti, i da je Nemanjin sin Sveti Sava osnovao prvu srpsku arhiepiskopiju.
No, to nije bilo dovoljno, pa su Nikolu Ćetkovića zatvorili u Oznin zatvor, gdje je na golom betonu odležao punih 15 dana. Oficir ga je svakodnevno izvodio na saslušanje i pitao: Jesi li ti Nikola Ćetkoviću Crnogorac ili Srbin? Moj otac je na to odgovarao stihovima Njegoša i kralja Nikole o srpstvu.
Poslije odležanih više od dvije nedjelje u zatvoru, data mu je lična karta u kojoj je ipak stajalo da je on, Nikola Ćetković – Srbin.
Mi, njegova djeca, nijesmo odobravali njegovo držanje u Ozni, niti njegovo srbovanje, jer su nama kao komunistima, odmah bili jasni Đilasovi stavovi o crnogorskoj naciji.
Bio je hladni zimski dan 1946. godine i svi smo sjedjeli u trpezariji koja se jedina i grijala, a mi djeca se spremali za ispite. Tada je naša majka prekinula mrtvu tišinu i saopštila da će se pisati kao Crnogorka. Ona je znala i osjećala da je očev stav veoma mnogo naškodio nama kao komunistima i htjela je da nas zaštiti od daljih nemilih posljedica. Otac je bio iznenađen, ali ne i poražen. Naglo je ustao i obratio se majci hladnim glasom da ona od sjutra neće više biti njegova žena.
Majka je dobro znala da otac neće promijeniti svoj stav, pa ga je, izmijenivši taktiku, umiljato upitala: „Nikola, ti veliš da smo mi Srbi. Pa, kako smo mi Srbi mogli roditi đecu Crnogorce? Reci mi, Nikola, kako?“
A otac mirno odgovara: „Danice, mi smo Srbi, a rodili smo slijepe poslušnike. Plačimo, jadnice, plačimo!“
Naš otac Nikola Ćetković umro je 1957. godine pred drugi poslijeratni popis stanovništva. Sa prekornim sjećanjem na naš bojkot oca i naše tadašnje nacionalno opredjeljenje, mi njegova djeca, spontano smo se izjasnili kao Srbi…