LAZANSKI UPOREDIO SNAGE! Ko je jači: Rusija ili NATO!? Surova repriza istorije! SVE BI BILO GOTOVO ZA 7 DANA!
Izlazak Amerike iz sporazuma o evroraketama praktično ruši celokupnu dosadašnju strukturu nuklearnih limita i dogovora, ali je, na jedan način, poremetio i konvencionalni balans moći u Evropi, tvrdi novinar, pisac i vojno-politički komentator Miroslav Lazanski čiju kolumnu za Politiku prenosimo u celosti.
Desetog maja 1940. godine Hitlerov Vermaht je izvršio iznenadni napad na Belgiju i Francusku u šumama Ardena. Bilo je to veliko iznenađenje za Francuze i Britance, bila je to vrlo smela operacija Vermahta, jer je brdoviti teren, obrastao smrekom i hrastovima, bio nepodesan za prolaz tenkova. Francuska armija, zajedno sa britanskim, belgijskim i holandskim snagama, imala je upravo onoliko divizija i tenkova koliko i Nemačka. Plus što su zapadni saveznici uživali tradicionalnu prednost u vidu odbrambenih pozicija, belgijskih utvrđenja i Mažino linije.
Ipak, nemačka mašinerija munjevitog rata iznenada je koncentrisala sedam oklopnih divizija radi lokalne premoći, presekla savezničke linije i "panceri" su prošli. Nemci su za nekoliko dana stigli do Lamanša, za sedam dana razbili su francusku vojsku, a za šest nedelja Francuska je kapitulirala.
Danas, toliko godina posle Denkerka, baltičke zemlje NATO-a strahuju da im se ne ponovi scenario Ardena, ovog puta u ruskoj izvedbi. Danas, Amerikanci javno priznaju da nemaju sredstva odbrane od ruskog hipersoničnog oružja tipa "avangard". Pri čemu Britanci javno tvrde da ruska armija, u slučaju sukoba u Evropi, može za tri dana da iz igre izbaci većinu evropskih armija članica NATO-a. Istovremeno, Vašington najavljuje svoj izlazak iz sporazuma o eliminaciji raketa kratkog i srednjeg dometa, SAD opremaju svoje baze u Rumuniji i u Poljskoj ne samo sistemima "edžiz" već i ofanzivnim raketama, ratni brodovi NATO zemalja koje ne izlaze na Crno more i Baltik sve više borave upravo u Crnom i Baltičkom moru, na kopnenim granicama Rusije koncentriše se sve više konvencionalnog superpreciznog oružja, ali i vojnika NATO-a, manevri su sve češći i veći...
Naravno, i Rusija na sve to odgovara adekvatnim potezima, jer izlazak Amerike iz sporazuma o evroraketama praktično ruši celokupnu dosadašnju strukturu nuklearnih limita i dogovora, ali je, na jedan način, poremetio i konvencionalni balans moći u Evropi. I tu dolazimo do pitanja: ko je jači u Evropi, NATO s Amerima ili Rusi?
SPREMAJU SE ZA BORBU?! Ukrajina se NAORUŽAVA! Nabavljaju 20 novih TIPOVA ORUŽJA!
Naime, nekada su Sovjeti, čija je taktika prodora oklopnih snaga bila slična nemačkom "blickrigu", imali na centralnom evropskom frontu tenkovsku prednost u odnosu 2,3 : 1. U to je vreme Zapadna Nemačka, široka samo 150 milja i čije je stanovništvo i industrija uglavnom koncentrisano blizu granice s Istočnom Nemačkom, imala manju pozadinu za manevar nego što je imala Francuska 1940. godine, pa nije mogla na klasičan način da menja prostor za vreme. To isto danas važi i za baltičke države, one ne mogu, ni u kojem slučaju, menjati prostor za vreme u slučaju sukoba sa Rusijom. U jednom takvom scenariju sve NATO snage koje bi se tamo našle bile bi zarobljene u roku od 48 sati jer je takva geografija. Bila bi to surova repriza Ardena. Pogotovo što u baltičkim zemljama žive i Rusi...
Naravno da će Moskva zvanično negirati da ima bilo kakve agresivne namere prema tom prostoru, no jedno je situacija u miru, a drugo je ako NATO nametne Rusiji vojni izazov i dođe do sukoba. Šta bi bilo posle Ardena na Baltiku, to niko ne zna, ni u SAD ni u Rusiji. Razloga za to ima mnogo. Stari problem sabiranja krušaka i jabuka, raznovrsne projekcije mogućih ratnih scenarija, neizvesnost u pogledu toga koliko mobilišu političke odluke, istorijska nepouzdanost kada je u pitanju otklanjanje ratne opasnosti čak i kada su konvencionalne snage potpuno izjednačene, preuzimanje rizika ili ne, dugogodišnje oštre nesuglasice među zapadnim stratezima u pogledu matematičkog "modela Lančester", koji se rutinski koristi u kompjuterskim projekcijama ratnih igara. I na kraju, veoma je sporno pitanje šta znače grube brojke kada je naoružanje u pitanju. Tu su i mogući frontovi sudara NATO-a i Rusa, od fronta na Baltiku, centralnoevropskog, do fronta na jugu Ukrajine.
Nakon raspada Sovjetskog Saveza i Varšavskog ugovora, Moskva je izgubila određenu kvantitativnu prednost u odnosu na NATO, ali je dolaskom na vlast Vladimira Putina to sada nadoknađeno. Osim toga, kvantitet ništa ne govori o kvalitetu, štaviše kvantitet i kvalitet imaju različite uloge u zavisnosti od toga da li se primenjuju na napad ili na odbranu. U nekadašnje vreme napadaču je bila potrebna lokalna prednost od 3:1 da bi bio siguran u pobedu nad pripremljenim protivnikom. Danas niko nije siguran da će tehnološki razvijeno konvencionalno oružje poštovati ista pravila. Standardni "model Lančester" postavlja nižu proporciju nego što je 3:1, pretpostavlja da će odbrana izdržati ako napadač ima lokalnu superiornost od samo 1,4:1.
Jednačina postaje još komplikovanija ako uzmemo u obzir faktore obuke, inicijative oficira, moral, pouzdanost saveznika, komande i komunikacije, transportne kapacitete, demografske trendove, vojne budžete... Tu je i praktična nemogućnost "stending start" napada, jer napadu ipak prethodi nekakva priprema i raspoređivanje snaga na terenu. Dilema je i da li bi sudar NATO-a i Rusa bila "nestabilna bitka", kao "blickrig", ili "stabilna bitka", kao iračko-iranski rat?
Vladimir Putin nije megaloman poput Brežnjeva, niti pozer poput Hruščova i Gorbačova, on samo upozorava Zapad da bez obzira na koristan strah od nuklearnog holokausta, dalje vojno opkoljavanje Rusije može izazvati sećanje, u čisto vojnom smislu, na Ardene 1940, Mađarsku 1956, Čehoslovačku 1969, Avganistan 1979...
BONUS VIDEO: Ovo je rusko oružje od kojeg strepi i Amerika